Svi dobro znamo da se radi o Europi i njezinoj sudbini danas. Ima u tome i nešto dobroga, vrijednoga, a to je višestoljetni ugled Europe. Naravno, i ponos. Nije teško u Europi naći uzor života. Ako lutate uskim ulicama malih gradova jedne Danske, okružene morem, prolazite pored cvijećem okićenih prozora i mirisnih pekara iz kojih izlaze kupci vedra lica, možete shvatiti koliko tim ljudima pristaju mir i male radosti života, a koliko ih boli kada netko sa strane, ma kako bio velik i jak, ugrožava njihov mir ili želi zgrabiti njihove pedlje zemlje otete moru.
To u ovim burnim vremenima Europe čine ljudi preko oceana i unose nemir i strepnju u život te male države koja je stoljećima prisutna i na Grenlandu, najvećem otoku svijeta, još velikim dijelom pod ledom, koji krije tajne prirode u utrobi te zemlje sjevera Europe. Zašto SAD baca oči i pipke prema Grenlandu? Oni kažu da će, ako ne budu oni, to učiniti drugi. Istodobno SAD sve više diže ruke od pomoći Ukrajini, ugroženoj ruskom agresijom.
Znamo za apetite SAD-a prema Kanadi, Venezueli, Kubi, Formozi, za izravno miješanje u odnose na vrućem Bliskom istoku i u tragediji Palestine, kojoj se ne vidi kraja. Otkuda takvoj državi pravo da se ubacuje u Europu i da „pravi red“? Od njezine „pomoći“ Ukrajini sve je manje koristi. U igri su velike sile i veliki interesi. SAD sada želi Grenland, a tamo su u blizini i pozicije Rusije. Međutim, Rusiji je sada prioritet Ukrajina i prodor prema Baltiku. I jednima i drugima, kako zamišljaju u svojim strategijama, najvažnija je ravnoteža broja i jačine nuklearnih bojevih snaga, a tu su Rusija i SAD približno jednake.
Ima prilično ljudi koji žive u strahu što će se dogoditi sada kada je ovoga tjedna istekao sporazum o neširenju nuklearnoga oružja. Je li to sada veća opasnost? Analitičkim pristupom može se zaključiti da sada nije ni bolje ni gore s nepostojanjem sporazuma. Dovoljna je prosta računica koja govori da Rusija i SAD imaju iste pozicije u nuklearnoj moći udara. Podsjetimo da se dobro zna što su učinile dvije nuklearne bombe prije 80 godina u Japanu. Jedna tadašnja bomba, u napadu na Nagasaki, imala je jačinu od 20 kilotona trinitrotoluola, a danas samo jedna nuklearna bojeva glava ima jačinu oko 300 kilotona TNT-a. Ako se pitamo što bi agresor dobio takvim razaranjem i rizikom da gotovo u istoj minuti doživi sličan udar s druge, protivničke strane — ukratko, jedni bi druge pretvorili u ruševine, uz milijunske žrtve i još više milijuna doživotnih teških invalida.
Pogledajmo Kinu. Ima oko 600 nuklearnih bojevih glava, što je velika snaga, ali višestruko manje nego što ih imaju Rusija ili SAD. Činjenice govore da od japanske tragedije nijedna država svijeta nije uporabila nuklearno naoružanje, odnosno bacila takve bombe. Kina se ne miješa u ratove Rusije, pa ni u ratove SAD-a, a stalno napreduje u gospodarstvu i sve se više smanjuje razlika u gospodarskoj moći između Kine i druge dvije velike sile svijeta, SAD-a i Rusije.
Gdje je u svemu tome Europa? SAD i Rusija isključili su ili izolirali Europu u mirovnim nastojanjima i pregovorima o završetku rata u Ukrajini. Europa je životno zainteresirana za mir koji će omogućiti gospodarski procvat u drukčijim okolnostima. Stanje u Ukrajini prijeti cijeloj Europi. U početku se u Europi mislilo da će SAD svesrdno pomoći Ukrajini i da će se zajednički zaustaviti ruska agresija, ali veliki interesi SAD-a okrenuli su te ciljeve u drugu stranu, suprotno interesima Europe.
SAD treba Europu, ali samo onoliko koliko sama može djelovati u globalnim sferama. Premda i prema Europi SAD ima i svojih teritorijalnih ambicija. Perspektiva Europe jest aktivan položaj u svjetskoj politici, a ne pasivno promatranje američkoga „kuhanja“ i svjetskih previranja, gdje svoje mjesto previše udobno nalazi i Rusija sa svojim agresorskim ambicijama. Europa treba tražiti mogućnosti širokoga partnerstva s Kinom i drugim državama svijeta; bolje rečeno, Europi više odgovara gospodarska utakmica nego ratna.
Međutim, danas je stanje takvo da se Europa mora izboriti za zaustavljanje ruske agresije na Ukrajinu i da se Rusija obveže kako neće prelaziti svoje međunarodno priznate granice. Kako se može zaustaviti rat u Ukrajini? To mora učiniti Europa, prije svega svojom jedinstvenom politikom, što u ovom času još nije, pa to agresorska Rusija dobrano koristi, što, čini se, SAD ne zabrinjava.
Čini se da su neki europski akteri, koji su do sada deklarativno bili na strani Ukrajine, konačno počeli razumjeti da se treba organizirati i obrambeno i logistički kako bi se pojačao pritisak na Rusiju i istodobno maksimalno i stalno pružala pomoć hrabroj i izdržljivoj ukrajinskoj vojsci. O tome se u četvrtak sprema sastanak čelnika EU negdje u Belgiji. Nije slučajno što je francuski predsjednik Emmanuel Macron požurio ostvariti neposredne kontakte s Putinom, a njegov glasnogovornik Peskov to pozdravio, ali svi oni dobro znaju gdje je točka glavnog spora, a to su okupirani teritoriji na istoku Ukrajine.
Rusija to traži kao svoje, a Ukrajina na svaku takvu ideju ili pomisao odgovara da o tome ne može biti ni govora. Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas predlaže ovoga utorka čelnicima EU popis koncesija koje bi trebali odlučnije zahtijevati od Rusije: „Treba uvjete zahtijevati od Rusije, a ne od Ukrajine. Svi sudionici mirovnih pregovora moraju razumjeti da je za postizanje mirovnoga sporazuma potrebna suglasnost europskih država.“
Ovu izjavu podržava i njemačka vlada, ali uz napomenu da „Rusija i dalje ustraje na maksimalističkim zahtjevima umjesto da potraži izvodljive kompromise“. Naime, Rusija zahtijeva povlačenje ukrajinskih postrojbi iz Donbasa i potpuni nadzor nad istočnom Ukrajinom, zatim međunarodno priznavanje Donbasa kao ruskog teritorija te potpuni nadzor nad nuklearnom elektranom Zaporižja. Naravno, sve to Kijev odbacuje kao neprihvatljivo, zaključuje njemačka vlada.
Vrijeme je da Europa siđe sa stranputice i jedinstveno, svim silama, krene u maksimalni pritisak na Rusiju te u pružanje svestrane pomoći Ukrajini u borbi protiv ruske agresije. To je jedini izlaz za Ukrajinu i Europu, ali i put prema manjim žrtvama na ruskoj strani. Tako će se postići i uvažavanje Europe od strane SAD-a te će Europa biti doživljena kao svjetska sila, prije svega u traženju svjetskoga mira i gospodarskoga procvata.
Ivan Botteri
