Ante Gavranović
Hrana kao geostrateška odrednica danas više nije samo pitanje poljoprivrede i prateće prehrambene industrije nego pitanje moći, sigurnosti i međunarodnog položaja država. Zemlje su tijekom većeg dijela 20. stoljeća energiju smatrale glavnim strateškim resursom, no u 21. stoljeću sve se češće govori o trojstvu: Energija – Voda – Hrana. Država koja može stabilno proizvoditi dovoljno hrane, kontrolirati opskrbne lance ili utjecati na svjetska tržišta hrane dobiva važan geopolitički alat. U tim okolnostima HRANA u cjelini dobiva posebno značenje u geostrateškim odrednicama svake države, posebno vezano za sigurnost opskrbe. Povijest pokazuje da su velike sile često jačale upravo kroz kontrolu prehrambenih resursa. U modernom razdoblju sposobnost prehranjivanja stanovništva postala je temelj nacionalne sigurnosti.
Danas hrana postaje geostrateška odrednica iz nekoliko razloga: rast svjetskog stanovništva, klimatske promjene, poremećaji globalnih lanaca opskrbe, ratovi i geopolitičke napetosti , rast potrošnje hrane više kvalitete, ograničenost obradivog zemljišta i vode. Posebno je vidljivo da države više ne promatraju poljoprivredu samo kao gospodarsku djelatnost nego kao pitanje nacionalne otpornosti. Mnoge zemlje povećavaju strateške zalihe hrane, štite poljoprivredno zemljište i ulažu u prehrambenu samodostatnost.
Nesigurnost pojačava pritisak
Primjer toga je Ruska invazija na Ukrajinu. Rat nije izazvao samo vojnu i energetsku krizu nego i ozbiljne poremećaje na tržištu žitarica. Budući da su Ukrajina i Rusija među najvećim svjetskim izvoznicima pšenice, kukuruza i gnojiva, pokazalo se kako regionalni sukob može imati globalne nepovoljne posljedice na cijene hrane. Nesigurnosti svakako dodatno pridonose i ratno-huškački nemiri na Bliskom istoku.
Države se danas mogu podijeliti u nekoliko geostrateških skupina. U tu skupinu, kao prehrambene sile – izvoznici koji imaju značajan utjecaj na tržišta hrane, pripadaju Sjedinjene Američke Države, Brazil, Kanada, Australija. Istodobno, uvozne i posebno ranjive države su mnoge zemlje Bliskog istoka kao i dio afričkih država, zatim zemlje s velikom gustoćom stanovništva i manjkom obradivih površina. Postoji i skupina država između samodostatnosti i ovisnosti. Hrvatska pripada ovoj skupini.
Hrvatski paradoksi
Hrvatski slučaj posebno je zanimljiv. Paradoksi hrvatske poljoprivredne politike jedna su od tema koja se često pojavljuje u raspravama o razvoju države. Hrvatska, naime, raspolaže relativno kvalitetnim poljoprivrednim zemljištem, vodnim resursima i povoljnim klimatskim uvjetima, ali istodobno uvozi velik dio prehrambenih proizvoda. Tu nastaje teško objašnjiv paradoks: zemlja koja ima potencijal za znatno veću proizvodnju hrane istodobno ovisi o vanjskim dobavnim lancima. Upravo taj raskorak stvara niz proturječja. Unatoč ozbiljnim (možda ne i dovoljno racionalnim) ulaganjima vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje se prepolovila!
Održiva poljoprivredna strategija morala bi odgovoriti na sva otvorena pitanja. To uključuje i pitanje bolje organiziranosti, ali i posebno povlači odnos poljoprivredno-prehrambene industrije i OPG-a prema najvećem tržištu – turizmu. Već gotovo 40 godina nismo pronašli jasnu formulu povezivanja plave i zelene magistrale.
Nelogičnosti razvoja hrvatske poljoprivrede
Ako pobliže promotrimo stanje poljoprivrede i prateće prehrambene industrije, sučelit ćemo se s nizom trendova i tendencija. Konkretno, proizvodnja svinja pala je sa 2 milijuna na samo 800.000; proizvodnja mlijeka s 900 milijuna na 400 milijuna litara. Hrvatska je svojedobno izvozila kvalitetnu junetinu, tzv. baby beef, u vrijednosti od 320 milijuna dolara, da bi se izvoz toga hrvatskog poljoprivrednog branda sveo na pukih 32 milijuna eura. Deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni hrane prelazi milijardu eura.
Hrvatska je stvarno zemlja paradoksa. Imamo 7000 hektara pod orasima, više čak nego jabuka, a ne proizvedemo ni tone. Livade i pašnjake povećali smo s 300.000 na više od 600.000 hektara otkako su krenuli poticaji po hektaru, ali nam usput nije rasla i stočarska proizvodnja.
Zdravko Dimač iz Podarvke „otkrio“ je još jedan tipično naš parakods: U najvećem hrvatskom prehrambenom brendu, Vegeti, nema ništa domaćeg. Čak 7000 tona sušenoga povrća uvozi se za Vegetu jer „nismo u stanju organizirati kvalitetnu domaću proizvodnju. Što nas priječi?!
Prema nekim procjenama, koje su izradili u Hrvatskoj voćarskoj zajednici, bilo bi potrebno samo jednu milijardu eura ulaganja u voćarstvo da bismo se oslobodili uvoza onog voća koje možemo doma proizvoditi. Ako se nastavi s ulaganjima u voćarstvo, te se poveća interes mladih ljudi za tim poslom, u idućih pet-šest godina Hrvatska bi mogla biti samodostatna u čak 70 posto potrošnje voća. Ovo tim više što je, uz Francusku i Italiju, Hrvatska jedina zemlja u Europi koja ima preduvjete za uzgoj i kontinentalnog i mediteranskog i suptropskog voća. Međutim, Hrvatska je u toj grupi na zadnjemu mjestu. Moramo se zapitati - ZAŠTO?
Slična su razmišljanja i u Zajednici udruga hrvatskih povrćara. Sve dosadašnje analize pokazuju da bi Hrvatska s današnjim tempom ulaganja mogla samodostatnost u 80 posto potrošnje povrća postići u roku od samo dvije do tri godine. Ovo tim više što krajnji korisnici, građani i veletrgovci, sve više traže domaće povrće. Ono što svakako otežava stanje je što u domaćem povrtlarstvu nedostaje mreža u koju bi se povezali povrtlari iz cijele zemlje.
Bez podrške trgovine
Na zelenim tržnicama i u trgovinama može se tako pronaći argentinski limun, španjolske jagode, rajčice i paprike, austrijski luk ili talijanski krumpir, talijanske jabuke ili makedonsko grožđe. Najmanje je voća iz domaće proizvodnje. Voćarstvo i povrtlarstvo se u nas predugo nisu doživljavale kao ozbiljna grana proizvodnje u koju vrijedi ulagati.
Jedino voće u kojem je Hrvatska samodostatna je mandarina, pa donekle jabuka. Ostaloga voća uvozimo u prosjeku između 90 i 95 posto. Stručnjaci iz područja agrara tvrde da je na uvoz voća u proteklim godinama državne samostalnosti utrošeno znatno više od tri milijarde eura. Samo ove godine je na uvoz voća i povrća „otišlo“ više od 300 milijuna eura.
Komaparativne prednosti
Hrvatska ima komparativne prednosti u proizvodnji jabuka, mandarina, višanja, a kada je riječ u povrću u prvom redu su to zelje, češnjak i rajčica i dr., istaknula je ne jednom savjetovanju potkraj prošle godine Katja Logatcheva sa sveučilišta u Wageningenu, koja je jedna od koautorica studije o faktorima uspješnosti ovog sektora. Hrvatski sektor voća i povrća, prema toj studiji, ima dobru perspektivu i potencijal za ostvarenje rasta i uspješne proizvodnje, a trendovi potrošnje u EU su stabilni, dok domaće tržište s domaćom potrošnjom i turizmom ima mogućnosti daljnjeg razvoja.
Ključne točke razmimoizlaženja
Analize stanja upućuju na nekoliko ključnih paradoksa koji uvjetuju stanje i trendove, pa ih valja posebno spomemuti. Zemlja smo bogata resursima, a ovisna o uvozu hrane. Hrvatska, naime, raspolaže značajnim poljoprivrednim površinama i različitim agroklimatskim zonama, no kod brojnih proizvoda nije samodostatna. Dok se izvoze sirovine niže dodane vrijednosti, istodobno se uvoze prerađeni proizvodi, meso, voće i povrće. Paradoks je da zemlja koja može proizvoditi mnogo više hrane postaje tržište za tuđu proizvodnju.
Neprimjereno je, posebno to naglašavamo, da stalno rastu poticaji, ali ne i proporcionalno proizvodnja. Velika sredstva ulažu se kroz nacionalne i europske potpore, no povećanje potpora nije uvijek dovelo do proporcionalnog rasta produktivnosti i konkurentnosti. Dio kritika odnosi se na sustav koji ponekad nagrađuje posjedovanje zemljišta više nego stvarni rezultat proizvodnje. To stvara gotovo apsurdnu situaciju: "više novca u sustavu ne znači automatski više hrane."
Racionalna ulaganja mogla bi povećati samodostatnost
Paradoks je da svi relevantni čimbenici, uključivo i brojne analize, upućuju na okrupnjavanje zbog mogućnosti racionalnijeg korištenja i tehnološke obrade. Unatoč tome, zemljište ostaje rascjepkano. Već desetljećima među glavnim ciljevima spominje se okrupnjavanje parcela, no praksa pokazuje da brojna gospodarstva i dalje rade na desecima malih i međusobno udaljenih parcela. Nasljedni odnosi, sporost administracije i promjene politika gotovo trajno održavaju problem, dok poljoprivredna politika ne nudi trajnija rješenja. Sve ostaje na deklarativnom pristupu.
Slično se ponašamo i kad je riječ o OPG-u. Politika želi snažne OPG-ove, ali ih administracija istodobno opterećuje ranim nametima. Ne možeš u isto vrijeme imati i ovce, i novce . stara je narodna izreka. Službeni dokumenti često ističu važnost obiteljskih gospodarstava, no mali proizvođači često ističu složenu birokraciju, natječaje, prijave i administrativne zahtjeve. Tako nastaje paradoks: država želi više proizvođača, a sustav ponekad favorizira one koji imaju veći administrativni kapacitet.
Ruralni razvoj bez stanovnika, nažalost postaje sve veći ograničavajući faktor u provedbi razumne poljoprivredne politike. Znatna sredstva ulažu se u ruralni razvoj, infrastrukturu i obnovu sela, ali mnoga sela nastavljaju demografski slabjeti. U nekim područjima grade se projekti i infrastruktura, dok istodobno nestaju ljudi koji bi ih koristili.
Gospodarska ili socijalna politika?
Ovo je možda najveći paradoks. Formalno, cilj je konkurentna i tržišna poljoprivreda. Međutim, u praksi dio sustava djeluje i kao mehanizam održavanja socijalne stabilnosti na selu. To ponekad dovodi do sukoba između dva cilja: pomoći ruralnom stanovništvu odnosno povećati tržišnu učinkovitost. Ta dva cilja nisu uvijek ista. Zanimljivo je da se isti motiv pojavljuje i u raspravama među poljoprivrednicima i građanima: jedni tvrde da su potpore nužne za opstanak u europskoj konkurenciji, dok drugi smatraju da upravo dio sustava potiče pasivnost i špekulacije sa zemljištem.
Kad razumno, bez ostrašćenosti i navijačkih pobuda, prihvatimo argumente i brojne analize kao našu stvarnost, dobivamo rezultat koji se mnogima neće svidjeti. Najveći paradoks hrvatske poljoprivrede možda nije u zemlji, novcu ili klimatskim uvjetima. Paradoks je što Hrvatska već desetljećima raspravlja kako proizvesti više hrane, dok se istodobno sve više bavi upravljanjem pravilima proizvodnje. Pitanje više nije može li Hrvatska hraniti sebe; pitanje je može li sustav dopustiti da to učini.
gućiti
