Ovih dana ponovno smo se sjećali žrtava koje su iza sebe ostavili Titovi partizani i komunisti nakon završetka II. svjetskog rata. A sve je počelo na Bleiburgu i sve se događalo po zapovjedi maršala Tita, za kojeg ekstremni ljevičari kažu da nije imao pojima što su radile njegove krvave jedinice. Ako za ništa drugo, Tito je trebao odgovarati po tzv. zapovjednoj odgovornosti, ali i tijekom ovogodišnjih komemoracija gotovo se i nije čulo tko je odgovoran za desetine tisuća pobijenih Hrvata, bez suda i suđenja.
Inače, o onom što se događalo u Bleiburgu i na Križnim putovima dosad je snimljen i tu i tamo prikazan tek jedan igrani film, čiji je redatelj, a tko drugi nego – Jakov Sedlar.
Ni ove godine za njegovo prikazivanje nije bilo „mjesta“ na četiri programa HRT-a, ali ni na drugim tv kanalima! Nu, kao što je znano, u Hrvatskoj se najviše snimaju filmske i tv komedije (sapunice). Za taj žanr novaca nikada ne nedostaje. A ako se još putem tzv. humora i satire „opali“ po stvaranju hrvatske države ili stradalnicima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata onda je uspjeh – zagarantiran!
Međutim, nije problem već je prednost, ako se na neki natječaj za takve filmove i tv serije javi netko s „osobnom iskaznicom“ bivšeg kulturnog „udbaša“ ili njemu sličnog kadra, tada su mu sva vrata otvorena, pa čak i ona bogatih sponzora.
I ne samo to. Taj i takav s takvim uradcima (svaka čast iznimkama) odmah je „pretplaćen“ i na sve nagrade i priznanja, odlične kritike (ala „to je najbolje i neponovljivo“) te na naslovne stranice pojedinih listova i časopisa.
Obično se neki od ovakvih filmova i tv serija „pod hitno“ nominiraju i za Oscar, što znači da se u tom slučaju otvaraju i sve moguće „kese“, bez obzira što takva ostvarenja na kraju ipak završe tamo gdje im je i mjesto. Za nas, ali i za svijet, iznimno bi bile zanimljive filmske teme, od Bleiburga, Hude jame, Maceljske šume, pa do Golog otoka. Ali, hrvatski filmaši znaju i hoće o tome snimati dokumentarne filmove, ali ne i igrane. Ne žele proći poput Jakova Sedlara, koji je zagrizao tu jabuku s igranim filmom „Četverored“, (1999.), po scenariju uvaženog književnika Ivana Aralice. Umjesto kritika i pohvala, film, ali i sam autor doživjeli su najveća omalovažavanja, sve s ciljem i željom da više „nikome ne padne na pamet“ snimati nešto takvoga.
Međutim, „Četverored“ je snimljen, prikazan, i bez obzira na sve „kritike“ slobodno se može ustvrditi da je to bio jedan od najboljih i najgledanijih hrvatskih filmova! A značajan je i po tome što je to, kako smo već istaknuli, jedini igrani film koji obrađuje jednu od najvećih hrvatskih tragedija – Bleiburg.- „Sam Bog zna koliko je tamo stradalo Hrvata. Teško će se to ikada i doznati, ali je činjenica da su i nevine žene, djecu i starce ubijali Titovi partizani, s crvenom petokrakom na svojim kapama. A oni su, da tragedija bude veća, i danas dobro zaštićeni, ne samo u mediju filma“ – rekao je Sedlar te dodao: „Perverzno je da postoje stotine partizanskih filmova koji veličaju „pobjednike“, a filma o jednoj velikoj, nacionalnoj tragediji – nema. Da nije bilo strasti dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Aralice i osobno mene, toga filma ne bi bilo. Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa bio je prvi i najveći zagovaratelj rada na tom filmu. Podržavao nas je do zadnjeg časa, neprestano pitajući – hoćemo li ga završiti? Film i tv serija su, na sreću, prikazani i u kinima i na Hrvatskoj radioteleviziji, jednom i nikada više!“
Nakon što je film i tv seriju uspio vidjeti rekordan broj gledatelja (67 posto samo na HRT-u!) tek su tada počeli problemi, marginaliziranje i omalovažavanje, prije svega redatelja – Jakova Sedlara. Ta bura koja se tada podigla nažalost traje do današnjih dana. Bivši komunisti, sitni udbaši, jadni novinarčići i ljudi ne čiste savjesti ne mogu mu oprostiti ovaj iznimno uspješan uradak. Po riječima autora, čak je i kardinal Josip Bozanić bio protiv filma, odnosno navodno je izjavio, i ne vidjevši film, (sic!), da se radi o „propagandi kojoj nije mjesto na televiziji!“
Sedlar potom ističe, odnosno sjeća se da su ga tada “kao jedan, po zadatku“ žestoko počeli napadati režimski novinari te da je film već godina u „bunkeru“. „U filmu igra niz glumačkih veličina, poput Ene Begović, (njezin zadnji film), Ive Gregurevića, Borisa Buzančića, Ivice Vidovića, Božidara Alića, Predraga Vušovića, Božidara Oreškovića, Danka Ljuštine... U filmu je jedino „loše“ što su prikazane činjenice, što je prikazan na istiniti način. Čak je prema riječima Vlade Gotovca bio i preblag u odnosu na ono što se tada događalo u stvarnosti. Ali i tako prikazana umanjena okrutnost Titovih partizana, tzv. „antifašista“, bila je neprihvatljiva, jer oni još i danas tvrde da su na Bleiburgu ubijeni samo pripadnici ustaške vojske, što je dokazana laž. No, bez obzira i na to, nitko nije smio biti ubijen bez suda i suđenja, o čemu bivši partizani i ne govore. Ali, za njih i ove današnje novinske i ine „parazite“ ne vrijede činjenice, baš kao ni istina“ – tvrdi Sedlar.
Da su u kojem slučaju u „Četveroredu“ partizani prikazani kao pozitivne osobe, koji ne proganjaju, muče i ubijaju ljude, takav bi se uradak vjerojatno svake godine barem dva puta „vrtio“ i na HRT-u!
Ali, kako bilo da bilo, došlo je vrijeme da netko opet snimi i prikaže nešto na ovu vječnu temu, odnosno da se malo “ohladimo“ od glupih i preglupih sapunica! Ili, kako kaže don Anđelko Zdeslav Kaćunko: „Treba nam krunica, a ne sapunica!“
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
